DRUGI POST

"ja ne vjerujem baš u duhove, ali vjerujem u ono što sam vidjela............. dakle.............. o tome ću u drugom postu!"

TO SAM NAPISALA U UVODU.............. evo nastavka.......... ovo se dogodilo meni i mojim frendicama.............

prije nekoliko tjedana ja i frendice smo išle sa tuluma kući. išle smo pješice jer je zgrada u kojoj je tulum bio, u istoj ulici u kojoj živimo. moje prijateljice su bile mrtve pijane, ali ja nisam jer mi je dan prije bio nikakav, pa mi nije bilo ni do pića. nas tri smo prošle pokraj jedne vrlo stare kuće. sada vjerojatno mislite pa šta onda ako je prošla pokraj stare kuće tako bi i ja mislila, ali stvar je u tome što u ulici u kojoj živimo nije bilo nikakve stare kuće, sve nove zgrade. tu kuću je primjetila prvo moja prijateljica koja je bila najviše pijana nakon toga sam je ja primjetila. ja sam jedina bila hrabra pa sam se uputila to ograde te kuće, kada sam prišla ogradi htjela sam je dotaknuti ali je moja ruka prošla kroz ogradu. nakon toga sam se i ja uplašila i odmakla od ograde. tada je jedna cura plave kose u bijeloj haljini letjela polako držeći u ruci zdjelu s ružinim laticama. približila nam se i laticama nas je zasula. zatim je nestala i ona i kuća, a ja i frendice smo brzo pobjegle. n cesti nije bilo nikakvih latica, ali kad smo došle kući (svaka svojoj) imale smo po jednu ružinu laticu u kosi.
iduće jutro na vijestima smo čule da je ispred jedne stare kuće (u drugom mjestu i drugoj državi) poginula djevojčica u bijeloj spavaćici s ružama u ruci (pregazio ju auto).
ja sam i sad prestrašena. nitko mi nije vjerovao u ovu priču ali ja i frendice vjerujemo da se tu nešto krije. tu ima još dosta pitanja npr. zašto smo mi nju vidjele, dal mi imamo neke veze s njom............. neznam što još da vam napišem......... prestravljena sam.......

TENNESEE

Srednja škola „Tennesee“ smještena je nedaleko od granice sa Virginiom u Bristolu. Sagrađena je 1939. godine. Škola je imala jedan od primamljivijih izgleda od svih škola u državi, a izgledala je više kao fakultet nego kao srednja škola. Za školu se također govorilo da je dom barem tri duha.

Najpoznatiji i najčešće viđeni duh zvali su „Agnes“. Nitko ne zna koje je njeno ime bilo dok je bila živa. Legenda kaže da je umrla na „Class Night“ prije mnogo godina. „Class Night“ je noć kad se isprate seniori i kada se juniori promaknu u seniore. Ništa neočekivano, puno je zabave tu noć. Noć poslije Class Night, Agnes je pronađena mrtva u bazenu. Sada njen duh hoda školom, ali smo starim dijelom. Nitko je nije vidio nikada u novom dijelu škole.

Drugi duh je bio atletičar. Glasine govore da prije mnogo godina, ugledan atletičar škole dok je išao s treninga kući, udario ga je auto. Danas, njegov duh obilazi teren oko škole, ali njegovo viđenje nije ni približno uobičajeno kao Agnes.

Napokon, tu je najbizarniji duh od svih: duh vlaka. Sudeći prema očevicima, vlak se pojavljuje u hodniku škole i žuri niz hodnik i nestaje u staroj dvorani. Zvuk vlaka je kao stari parni stroj i stvara toliku buku da se cijela škola tresa. Nikakva objašnjena nisu dana zašto bi duh vlaka prolazio kroz školu, a priča se da prije nego što je sagrađena škola, tuda prolazila stara pruga.

Priče o ovim duhovima postale su tradicija srednje škole „Tennessee“ i prenosile su se desetljećima preko učenika i profesora. Danas, nema mnogo razloga da itko bude poslije mraka u školi, pa viđenja duhova nisu učestala. Ali se oni pojave s vremena na vrijeme.

anneliese michel

Anneliese Michel je bila mlada djevojka koja je živjela sa svojom obitelji u Njemačkom. Anneliese Michel je odrasla u katoličkoj radničkoj obitelji. Bila je posve obična djevojka koja se preselila u veći grad kada je dobila stipendiju. Nedugo nakon što je krenula na fakultet, Anneliese se počela ponašati čudno, bolje rečeno ponašanje joj je nalikovalo onima koji su opsjednuti.

Potresena Anneliese potražila je medicinsku pomoć. Ona jeimala napadaje tipične za epilepsiju, a doktori su bili uvjereni da se radi o tome. No lijekovi koje je dobila nisu davali nikakvog rezultata. Anneliese je potražila savjet svećenika, koji je bio uvjeren da ju je opsjela zla sila.

Vrijeme je prolazilo, a napadaji nisu prošli, bilo je jasno kako se egzorcizam mora izvršiti. Anneliese je odobrila i egzorcizam je započeo na „dan vještica“. Trajalo je nekoliko mjeseci i naravno uzelo je danak na Anneliese i njenoj obitelji. Anneliese je često bila nasilna, često se ranjavala, napadala je članove obitelji, jela kukce, verbalno vrijeđala i uništavala religijske simbole.

Egzorcizam su izveli dva svećenika Arnold Renz i Franz Alt po nalogu biskupa Josefa Stangl. Pri kraju egzorcizma, koji je trajao više od deset mjeseci, Anneliese se protivila uzimanju hrane. 1. srpnja 1976. Anneliese je umrla od posljedica egzorcizma. Kada je umrla imala je sam o31 kilogram. Sud je zbog „nemarnog ubojstva zbog izostavljene medicinske pomoći, roditelje i dvojicu svećenika osudio na šest mjeseci zatvora, a kazna je uslovno izostavljena.

DUH IRENE O'HAIRE

Guy Winters i Terry Lambert dugo su slušali priče o napuštenoj kući koja se nalazi van grada; Greencastle, Indiana. Svakodnevno su ljudi pričali o ženskoj figuri više nalik utvari nego živom biću u okolici kuće.

Guy i Terry izabrali su kišnu, olujnu noć za istragu. Kamera je bila uključena, bili su spremni. Približili su se kući i ne znajući što ih čeka unutra. U početku su imali samo čudan osjećaj, koji je bio proizvod njihovog straha, ali nisu vidjeli ništa neobično.

Slikali su prostorije kuće, a Terry je izašao van da slika kući izvana. Guy je ostao u kući i počeo je osjećati nekakvu prisutnost, neki osjećaj da nije sam. Taj osjećaj je bio popraćen snažnom navalom mirisa, ugodnog mirisa ruže. U tom trenutku ga je obuzeo strah i zajedno sa svojim prijateljim se vratiou sigurnost svog auta.

Iako na kameri koja je cijelo vrijeme snimala ,nije zabilježena nikakva neobičnost koja bi upućivala na paranormalno, ali fotoaprat je ispričao drugačiju priču. Slike s prozora slikane izvan kuće jasno su prikazivale lik žene u spavaćici. Čak i na fotografiji se vidi ružičasti obris ženskog lika.

Ali pošto se sumnjalo u nekakvu pogrešku ili anomaliju na slici, dana je na proučavanje stručnjaku za slike. On je utvrdio da lik sa slike nije nikakva anomalija. Još jedna jeziva stvar je otkrivena prilikom kompjutorske obrade slike – tehnikom „Mass Relief“ stvarajući 3D prikaz, lice duha sa slike kada je dobilo dubinu izgledalo je poput ljudske lubanje. Stručnjak je izjavio ili se uistinu radi o slici duha ili je rađeno tehnikom koja njemu, stručnjaku za računalnu tehniku, još nije poznata.

Guy i Terry su se još nekoliko puta vratili u kući, no duh se više nije javljao. Barem ne isti. Na ovoj slici prozora se pojavio lik koji izgleda kao da lebdi. A za razliku od prvih slika, ružičastih boja, ovaj duh se pojavio u žutozelenim tonovima, pa su ga nazvali „zlatni duh“.

Ali jednog puta, kamera je nešto zabilježila. Dok je jedan od istraživača slikao kuću, pored njega su proletjela 3 mala oblačića. Prema snimci – ukoliko se radi o magli ili dimu potreban bi bio snažan vjetar da na taj način prolete, no prema kosi i odjeći se vidi da ništa nije puhalo.

Kuća je srušena, pa se nažalost neće moći provesti daljnja istraživanja. Guy i Terry vjeruju da su uhvatili duh Irene O'Haire koja je tu živjela na početku 20. Stoljeća. Njeno ime je čak bilo urezano na zidu jedna prostorije u kući.

prizivanje duhova!!!!!!

Sedmero teenagera su prije nekoliko godina iz razonode odlučili prizivati duhove. Nisu znali kog aprizivaju. Jedan od tih teenagera ima bioenergiju pa je na seansu ponio svoj gorski kristal. On je ujedno bio i medij.

U početku nisu imali baš puno sreće s prizivanjem duhova. Nakon nekoliko pokušaja prizivanja, uspjeli su prizvati duha. Uspjeli su uspostaviti komunikaciju. Prvo što se dogodilo je što su popucale sve žarulje u kući. Medij ga je uspio upitati zašto je ljut, jer je u sobi postalo hladno i jezivo. Prvo su mislili da je sve to samo šala.

Ritual su izvodili sa gorskim kristalom i slovima. Kada su ga ponovno upitali zašto je ljut, kristal se pomicao na slova: „Bit ćete kažnjeni“. Zatražili su ga da nešto učini ako je stvarno tu. U tom trenutku svaka čaša u kući je popucala. Nakon toga, teenagere je obuzeo strah. Shvatili su da su prizvali zlog duha.

Medij je opet postavio pitanje zašto je ljut. A na to pitanje kristal se pomaknuo na slova:“Ovdje sam ubijen.“ Prije nego što su mu uspjeli postaviti sljedeće pitanje ponovno je odgovorio „Bit ćete kažnjeni“ i komunikacija je prekinuta. Svi su ostali izbezumljeni. Poslije su se svemu tome smijali.

Nakon toga sedam dana je bilo sve normalno. Onda su im se počele događati čudne stvari. Lupanje od ponoći do zore, koraci škripanje i grebanje po zidovima. Teenageri su se opet našli i shvatili da im se svima, njima sedemo, događaju iste stvari.

Jedne večeri jedan od njih je nešto malo poslije pola noći, čuo korake kroz kuću, škripanje po zidovima i onda u jednom trenutku nešto mu je prišlo blizu. Vrata od sobe su se u tom trenutku otvorila i nešto je zagrebalo na štok od vrata. Izašao je iz sobe i ugledao je sjenu u dnevnom boravku kako sjedi u fotelji.

Na stolu je plesala kao neka životinja, imala je rogovr na glavi i dlakave noge kao koza ili jarac i u trenutku kad ga je pogledao, prestao je plesati i pogledao ga, imao je crvene sjajne oči. Teenager je pokušao upaliti svjetlo, ali nije mogao. Od straha se nije mogao pomaknuti. Nakon par sekundi sve je to nestalo.

Istu večer se nešto vrlo slično dogodilo djevojci koja je prisustvovala seansi. Čula je kako joj netko dolazi. Pomislila je da je to njen otac. U jednom trenutku vrata sobe su se naglo otvorila i njen pokrivač je pao sa nje. Pokušala se je okrenuti da vidi tko je, ali nije uspjela. Imala je osjećaj da ju je nešto uhvatilo za glavu i ne dajojo da se okrene, osjetila je dah na licu i vratu. Nije mogla ispustiti ni glasa. Nakon par sekundi ju je pustilo.

Teenageri su odlučili poduzeti nešto. Saznali su koga su prizvali. U toj kući živio je čovjek koj se bavio sotonizmom, prizivao je demone. U toj kući ubijen je 1966. Godine, zbog sumnje da je kriv za nestalu djecu i mučenje te djece. Bavio se crnom magijom.

Lokalno stanovništvo govori da nikada nisu pronašli tijela te djece. Kažu i da su se iz te kuće znali čuti navečer plač, škripanje, koraci i lupanje. Tada je nestalo sedmero djece, isto onoliko koliko ih je i prizivalo tog duha. Poslije toga teenageri se više nisu čuli ni vidjeli, mnogi su se odselili i onda je sve to prestalo.

Da li je sve ovo samo puka slučajnost ili ne, moja je preporuke da ne prizivate duhove jer nikad ne znate koga ćete prizvati.

ploča ouija

one girl:

Kad je bila mala, vjerojatno kao i sva djeca, tokom faze zaluđenosti zvanju duhova i ostalih "benignih" dječjih interesa za stvari koje su pokupili iz filmova - zajedno sa svojih par prijateljica, Mirjana je napravila ouija ploču od papirića.

Ouija ploča je inače sredstvo pomoću kojeg se navodno može, ukoliko se koristi na pravi način, komunicirati sa svijetom koji našim defaultnim osjetilima nije dostupan - iako doduše mislim da je tu češće riječ o nekoj kolektivnoj svijesti koja se može projicirat kao npr. entitet. U osnovi sastoji se od svih slova, brojki 0 do 9 te riječi "da", "ne" i "doviđenja" - neke imaju i više riječi, znakova, boja i slično. Nekakvo staklo ili sličan predmet služi kao kursor, navigator, kojeg dotiču svi prisutni, a pomiče se prema određenim slovima, brojkama ili riječima - ovisno o odgovoru na zadano pitanje - bez da netko od prisutnih utječe na smjer.

No vratimo se mi na njihovu priču. ...nakon vlastitog rituala dozivanja nekog "s druge strane" za komunikaciju, pitanja su postavljanja i čaša je klizila preko slova davajući im odgovore. Kako naravno nijedna nije posve vjerovala da bar jedna od njih ne pomiče čašu, nisu se pretjerano prestrašile i sve su gledale kao igru - pomalo bizarnu, ali samo bezazlenu zafrkanciju. Nedugo zatim su iz stana izašle u dvor i rastale se - ostale su samo Mirjana i njena jedna prijateljica.



Par trenutaka kasnije pojavio se čovjek, i prišao im. Upitao ih je nešto u stilu: "što ste me pozvale?"
Zbunjene obje, pomalo prestrašene jer bio je mrak, a i čovjeka nisu poznavale, uostalom kao da se pojavio od nikud - rekle su kako ne znaju o čemu on govori, nakon čega je ova druga prijateljica pobjegla, ostavljajući Mirjanu samu.

Vidno ljut rekao je kako je upravo bio u hotelskoj sobi u Dubrovniku (inače ovo se sve događalo u Splitu) sa dvije žene i kako su ga prekinule u njegovom poslu, te da nije pristojno dozivat nekog ukoliko ga uistinu ne trebaju. Mirjana, iako prestrašena, rekla je da to više neće raditi - na što je čovjek samo otišao. Izašao je iz dvora, a kad je Mirjana potrčala za njim na cesti nije bilo nikoga. Čovjek kao da je ispario.

I danas, kojih 30ak godina kasnije, misteriju cijelog tog događaja nije razriješila. Da ih je netko čuo, pa zezao nije bilo moguće, jer dok su se igrale s ouija pločom bile su zatvorene u stanu, a to i ne objašnjava misteriozan nestanak čovjeka. Halucinacija nije, jer su onda obje halucinirale posve istu priču a to je praktički nemoguće. Izgleda da nije posve nemoguće uspostavit komunikaciju s onostranskim, ma što da se nalazilo tamo, no iz priloženog iskustva - bolje vam je da imate dobar razlog da to učinite - jer očito i stanovnici tog svijeta imaju potrebe od kojih se teže odvajaju.

uvod!

duhovi!

Bijele plahte i rupe na mjestu očiju… Iako ne zvuči strašno, bio je to odličan način za plašenje ljudi u srednjem vijeku, a i danas je način za zaradu. Razne vračare, šaptačice duhovima, kao i dvorci u Škotskoj kao stvoreni su za dobru zaradu. Iako često prikazani kao zlodusi, bilo je i pozitivnih likova, poput Caspera.

Kako postati duh? Umrijeti, po mogućnosti tragično, opsjedati kuće i plašiti bližnje. Po nezavisnim anketama, otprilike 50% ljudi vjeruje u duhove i nadnaravna bića.

U arhaičnim religijama, duhovi su duše umrlih ostalih na ovom svijetu.

U Bibliji, Duh Sveti je jedno od svetog trojstva, zaslužan za Isusa.

Primjer u modernijoj literautri je Harry Potter u kojem se spominjie Skoro bezglavi Nick, koji u petoj knjizi opisuje duha kao umrlog koji se previše boji krenuti "dalje" te radije ostaje na svijetu kojeg je trebao napustiti.

ja ne vjerujem baš u duhove, ali vjerujem u ono što sam vidjela............. dakle.............. o tome ću u drugom postu!